pain of love
29.06.2011., srijeda
KADA SUDBINA UPLETE SVOJE PRSTE
|
Spavala sam sve dok se nije alarm oglasio. Isključila sam ga i zatečeno gledala u propuštene pozive i na koliko poruka koje su poručivale isto; da dovučemo poštovane guzice do plaže na kojoj trebamo svirati, a svi propušteni su bili od Andreje, svi osim jednog za kojeg nisam imala pojma čiji je. Probudila sam Taky koja me panično pogledala i upitala >Koliko je sati?< hvatala ju je panika. > Ne brini ne kasnimo, imamo dva sata za spremanje< Olakšanje na njenom licu je bilo očigledno. Sada je njoj zazvonio mobitel, po kreštanju sam skontala da Andreja zove. >Koji je vama vrag, gdje ste? Nadam se da ste spremne jer sviramo za manje od sat vremena.< derala se >MOLIM!!!!< Taky me ljutito pogledala >pomakli su nas za sat vremena< panično kreštanje od Andreje sam i ja čula. Taky je spustila mobitel na stol, izgledala je kao roditelj koji će mi svaki tren očitati bukvicu. Sva sreća pa je sa sobom u autu nosila odjeću za večeras. Odjurila je u auto po stvari, do tada ja sam se već obukla i nanijela pola make-up-a. Kad je uletjela u stan vikajući > Šta stignem za pola sata?< što je mene nasmijavalo, ali se nisam htjela smijat da je još više ne bi raspizdila. > Stići ćeš sve, ne paničari< > Ma šta ću stići, staviti puder na pola face< umirala sam od smijeha iako sam i ja imala stisku s vremenom. Presvukla se i izbacila me iz moje kupaonice, ja sam nastavila sa šminkanjem u dnevnoj te umirala na njeno skakutanje i primjedbe koje je očitovala sama sebi. Nakon brzinskog spremanja, još uvijek ne zavezanih marti trčale smo preko parkirališta do plaže, usput oblačeći kožnjak dok je ona popravljala korzet. Na pješačkom smo uspjele zavezati marte, prešavši cestu nazirao se početak plaže i bine koja se svojom čeličnom konstrukcijom nikako nije uklapala dok je stršila nekoliko metara u zrak. >Taky, Abby< začuo se Andrejin glas Ugledale smo je među gomilom, te zastale kad smo bile nekoliko metara od nje. > Imamo još 20-ak min prije početka. Gdje ste do sad< izgledala je opasno, sva u crnom s kožnjakom iz kojeg su izvirali kileri. > Zaspale smo kod mene u stanu< rekla sam zadihan, a Taky je potvrdno klimnula. > Ostali su iza bines lijeve strane< dobacila je i prošla između nas, žurila se negdje. Bez riječi smo se gurale kroz ljude, Matea i Marko su ispijali pivo kad su nas ugledali. > Ma vidi ti tko nas se odlučio pojaviti< sarkazam je odjekivao u Mateinom glasu >Opa? Tko nam je to ˝uranio˝< > Odjebite< odbrusila sam, a Takin izraz lica mi je potvrdio da i ona tako misli. Sjele smo na stepenice od bine i polako dolazile k sebi… Andreja se pojavila u zadnji tren, organizator koji je pričao s našim menađerem nam je dao znak da je vrijeme da počnemo sa svirkom. Ne znam zašto, ali svaki put kada Taky vidi mikrofon, lice joj se ozari i izgleda kao da je na sedmom nebu, to uspoređujem sa zaljubljenosti iako je mikrofon predmet, a ne osoba. Na brzinu smo se ušitmali i počeli, odmah sam osjetila razliku između naših i ovih profesionalnih instrumenata, koje nam je ustupila grupa koja ima koncert. Mi kao predgrupa smo imali pravo odsvirati pet naših pjesama. Sve je bilo idealno, sve do zadnje pjesma, tu stvar smo napisale Matea i ja jednom prilikom dok jeo nije bilo ovakvih ˝problema˝. Uputila sam joj pogled pun krivnje, a i bila je kriva jer je pravila probleme gdje ih nije bio. Odsvirali smo, a po meni se vidjelo da zadnju stvar sviram bezvoljno… Odsvirala sam svoje i sjurila s bine sudarivši se s menađerom. Na samom kraju plaže nije još bilo nikoga pa sam sjela i zapalila da se skuliram prije nego itko shvati gdje sam. Taky se borila s gužvom pokušavajući naći mamu, koja je obećala biti na današnjoj svirci, no umjesto tog; lokalna novinarka je pitala za nekoliko minuta na koje je pristala misleći da je tih ˝nekoliko˝ minuta doista nekoliko minuta, a ne pola sata˝intervjua˝. >Abby?< nisam prepoznala glas, ali naglasak mi je sve rekao. Okrenila sam se. > Hey Gabby< >Što radiš ovdje? Drugi partijaju?< > Ma nije mi do ničega< izustila sam, a Gabby je sjela do mene i pružila mi bocu te se osmjehnula. > Što god da je, bit će bolje< >Sumnjam u to< uzela sam bocu i otpila malo… > Kakav je ovo otrov?< složila sam kiselu facu > Ruska votka< nasmiješila se >jedva sam uspjela prošvercat nekoliko litara< >Alkoholičarko!< nasmiješila sam se > Ma nisam, alkoholičari idu na sastanke, ja ne< Glasno smo se smijale, Matea nas je uočila i dotrčala do nas. >Što me praviš budalom< izderala se > MOLIM???< uskliknula sam i ustala se te zastala tik do nje. Gabby se ustala čim je vidjela da se ne volja sprema. >odoh ja, ovo me se ne tiče< krenula je prema rulji sve više ubrzavajući. >Ovo se i tebe tiče< Matea je dobacila za Gabby, koja je srećom bila dovoljno daleko da nije čula. > Ma što se ovo tiče nje, koliko ja znam ovo je između nas< >Sve dok je jebeš tiče je se< > Matea.. ta cura st8, koliko ja znam< > Ajd nemoj srat, znam ja sve< > Daj se skuliraj pa ćemo pričati< kipjela sam… Da joj ne priuštim to zadovoljstvo, nisam si dopustila da vidi kako pucam pa sam se okrenila i otrčala u smjeru bine. Izmrcvarena od napasne novinarke koja je od ˝nekoliko minuta˝ pretvorila u 30 minutni intervju, Taky se očajnički pokušavala isplesti iz mreže pitanja. S desna je prilazio visoki tamnokosi roker za kojeg se na prvi pogled moglo zaključiti da nije odavde jer je izgledao doista ušminkano, kao model s plakata ili kao glumci s onih preplaćenih reklama koje se puštaju u udarnim terminima. Korak prije neko se našao tik do nje, dubokim, ali šarmantnim glasom progovorio je: >Ah.. znam točno kako ti je.< Taky sva bezvoljna, dok je novinarka crpila svu toleranciju, pogledala je krajičkom oka tog ˝ušminkanog egoista˝ >E ti baš znaš ˝točno˝kako mi je< sad ga je odmjerila od glave do pete i ˝shvatila˝da doista može ˝biti umišljen˝ jer je izgledao kao ˝Bog˝, bio je doista savršen, malo ušminkan, ali savršen tip dečka za kojim bi svaka cura slinila. > Da znam< ovo je pokvarilo ˝dojam˝ Sad je bio napuhani egoist, ali i dalje dobrog izgleda, gledala je njegove ne previše mišićave ruke te ponovno uspostavila kontakt s njegovim tamno smeđim očima. >Doista? < sarkazam je vrištao Novinarka je sada ˝čekala da opet bude zapažena, no bezuspješno >A tu ste dakle< dobacio je Hrvoje zadirkivajući. Njemu s lijeva prekriženih ruku stajao je Marko, dok je Gabby poljupcem u obraz pozdravljala s Brunom koji je do maloprije vodio bitku s Taky u kojoj ne bi izašao kao pobjednik. >Vi se znate< upitala je Gabby kada se odmakla i pozdravno klimnula gledajući Taky. >Ne< jasno i glasno je ˝dreknula˝, novinarka je mahnula i izgubila se u gomili koja se polako razilazila. >Očito< odbrusio je Bruno Upitno gledajući ˝upoznavala ih je˝. >Bruno ovo je Taky, Taky ovaj zgodan roker je moj dugogodišnji prijatelj< naglasila je ono: prijatelj. >Drago mi je< pružio je ruku, dok mu je Taky odvratila samozatajnim smiješkom i ˝sklopila primirje˝ prihvativši rukovanje klimnuo je Mrku i Hrvoju. Bilo je očito da su se već ranije upoznali. > Aha, ˝prijatelj˝< odvratila je > Pobogu NE!< uskliknuo je Bruno, Gabby se nasmijala dok je Marko upitno gledao Brunu. > Tu curu ja nikad nisam vidio s dečkom< nastavio je > pa nikad ni nećeš< nadovezala se Gabby > A s curom?< provokativno je dobacio Marko > Veoma često< odgovorio je Bruno, Taky je ostala zbunjena ˝ovim˝saznanjem isto kao i Marko (toga baš i nema kod nas- javno) >Još jedna< Marko si je ˝nabrajao u bradu˝ Prilazila sam ˝veseloj grupici˝ >O.. mala pa gdje si ti?< upitao me Hrvoje > Evo, tu sam< bezvoljno sam izustila, kad nam se Andreja priključila >Ej ekipa, kak ste?< > Katastrofa< odvratile smo Taky i ja u isti glas, ostali su uzvratili s =Ey= dok je Hrvoju uputila skriveni pogled koji sam jedva uspjela zapaziti krajičkom oka. > Hoćemo mi doma< pitala je Andreja obraćajući se svima > Pa mogli bi< odvrati je Hrvoje odgovarajući > Meni je još rano< uputila Taky osmjeh iz kojeg se dalo naslutiti da ne želim biti sama i da trebam alkohola, uzvratila mi je smiješak > Da još je rano< shvatila me. >Onda se vidimo sutra< pozdravljala nas je Andreja, te krenula od nas > Ja sutra radim, ekipa uživajte< dobacio je Hrvoje i hvatao korak za Andrejom. >Ok! Gdje je afterparty?< pogledala me Taky jer je ovo bila moja ideja, a znala je već i gdje se ide. > P a kod mene< nabacila sam vragolasti osmjeh > To se traži, malo ˝akcije˝< dodao je Bruno, A Taky je okrenula očima. > A gdje si ti?< pogledala me Gabby > Blizu, samo trebamo do benzinske po još cuge.< >To neće biti potrebno ako vi volite vodku< nasmiješila se > Ja sam ok sa tim ˝otrovom˝< odvratila sam, međusobno se odmjeravajući, Taky je potvrdno odgovorila >meni odgovara<. Dok je Bruno promrmljao >mhh..> i klimnuo, gledajući ga nisam mogla razustiti dali odgovara na pitanje ili pak proučava i odobrava Taky. Pokrenuli smo se, prvo je trebalo do Gabbynog auta po cugu, pa do moga stana da se nastavi žurka. Prelazeći cestu ugledala sam Mateu u zagrljaju nekog tipa, tog trenutka bijes i ljubomora su se preoblikovali u prezir i gađenje… Naprosto mi se povraćalo od tog prizora. Nedaleko od njih mi smo izvadili dovoljnu količinu i uputili se prema stanu. Preokupirana odmjeravanjem Brune nije ni primijetila Mateu, a ja sam glumila da ništa ne vidim, samo me Gabby proučavala kao da sam kemijski pokus koji svaki tren može eskplodirati. Napokon pogodivši ključanicu pravim ključem ušli smo. Gabby i Bruno su sjeli dok sam ja otišla po čaše, a Taky se zadužila kao DJ za laptopom na kojem je bilo ionako dvije vrste glazbe: rock i strano (Techno- House), tome se prljučio Bruno, pa su se počeli raspravljati… Dok smo Gabby i ja zbijale šale na njihov račun jer su izgledali kao stari bračni par koji se svađa kod koga će biti daljinski dok gledaju jedan te isti program. Vrijeme je prolazilo, a čaše su se pune i praznile, u cjelonoćnoj prepirci tek su pred zoru popustili, valjda od umora. Tako sam barem ja mislila dok smo Gabby i ja sjedile na balkonu da dođemo do zraka jer je u stanu bilo zagušljivo od dima nekoliko kutija cigareta što smo ispušili za tu noć. Kada sam se okrenula da stišam glazbu koja je ˝treštala˝nisam mogla vjerovati svojim očima, naime oni nisu prestali ˝mlatarati˝ jezicma, samo su promjenili taktiku, dok mu je sjedila u krilu, on je strastveno rukom prelazio po njenim leđima dok je drugu držao na njenoj stražnjici. >Ako ćete se pipati onda se tornjajte u sobu da vas moje oči ne vide< stišavala sam glazbu. Spustio je i drugu ruku na njenu stražnjicu i ustao se podignuvši je dok je ona nogama obgrlila njegove kukove. Doista ne znam kako je otišao u sobu i dalje ljubeći je jer sam otišla na balkon saznati još neke čari o mojoj obećanoj zemlji. |
27.06.2011., ponedjeljak
Sve se događa s razlogom....
|
Pomalo mamjurna od alkohola kojeg je sinoć popila dolazila je k svijesti budeći se iz sna, u dobro poznatom okruženju svoje sobe, sjećanja jučerašnje večeri polako su joj se vraćala, sreću zbog prvog nastupa uskoro je zasjenio događaj s Darkom nedugo poslIje nastupa... >Zašto mi on mora pokvarit svaku sreću < – postavila je pitanje, mrmljajući sama sebi u bradu te zabila glavu u jastuk. Dok sam ja sebi kuhala kavu i razmišljala što ću nam uzet za doručak, Matea se još valjala po mom krevetu očito nezajući gdje se nalazi, ustala sam se neprimjetno da je ne probudim dok je još spavala, nedavno sam se odselila od svojih i počela živjet samostalno, mislila sam što manje znaju o mom životu to bolje, nemogu ni zamislit kako bi moja uštogljena obitelj reagirala kad bi samo saznala za moju orjentaciju... >Što želiš za doručak? < promuklo sam doviknila iz kuhinje... Odgovora nije bilo, samo mi je jutarnja buka automobila sa glavne ceste odgovarala, opet je zasigurno zaspala, nisam htjela ulazit u sobu nego sam odmah iz kuhinje izašla iz stana i uputila se u trgovinu na kraju ulice, kupila sam peciva i svratila do kioska kupiti cigarete... Vračajući se u stan primjetila sam da me nema skoro sat vremena, pa sam pružila korak, htjela sam jutarnju idilu uz kavu sa curom iako je ona ne pije, popela sam se na 4 kat, nisam nikada imala običaj zaključavati ako je netko bio u stanu, uhvatila sam za kvaku i tiho otvorila vrata, ušuljala sam se u stan, odnijela peciva u kuhinju, donjela kavu na mali balkončić i na stolić stavila kutiju cigareta... Dizala sam roletne puštajući sunce u dnevnu, ušla sam u sobu sa namjerom da je probudim i nježno poželim dobro jutro, ovo je prvi put da je „prespavala kod mene“ što je bio napredak nakon 2 mjeseca tajne veze, inzistirala je čak i na tome da nas nikada same ne vide ni u javnosti... Imala sam što za vidjet, zapravo obrnuto, nisam imala što za vidjet jer nje nije bilo, kao ni njenih stvari, otišla je... >Jebeno nemogu vjerovat < razočaranje i ljutnja su se mješale u jedno... >Kakva koza..... nevjerujem < izašla sam iz sobe, otišla na balkon popit kavu, a peciva sam bacila u smeće protestirajući, jer ujutro nikada ne jedem, htjela sam je nazvat ali moj povrijeđeni ponos mi nije dao da pogledam telefon... i ovaj puta bio je u pravu, doista je nisam htjela čuti iako sam umirala za objašnjenjem jučerašnjih događaja u parku i definitivno jedno dobro objašnjenje za ovo... Jedina osoba koja mi je mogla popravit raspoloženje jer bila Taky, već je bilo oko podneva pa sam znala da se ustala, uzela sam telefon kojeg do sada nisam mogla pogledati i nazvala, iako joj nisam smjela reći u čemu je moj „problem“ sama njena prisutnosti bi mi popravila raspoloženje... zazvonilo je... >Dobro jutro zvijezdo < pokušala sam zvučati što sretnije ali je razočaranje odjekivalo u mom glasu. >Ej < nasmijala se... >Očemo na kavu, dosadno mi je < i bilo mi je dosadno, jer nisam navikla na samoću... >Može za sat vremena, moram se spremit i glava me boli < >OK! , očeš ti doći do mene ili ćemo se naći u gradu < >Ajd ja dođem do tebe, nemogu gledat one fufare kao se šetaju po centru < Nasmijala sam se, iskreno, ona je uvjek mogla izvući osmjeh na moje lice... >Onda te očekujem za sat vremena, i kupi mi novine, nisam pročitala horoskop za danas, zaboravila sam kupit jutros, a neda mi se van iz stana < >Čudim se da si uopće ustala ovak „rano“ , eto mene na kavi za sat vremena < >Nemoj mi novine zaboravit!!! < >Ajde nemoj mi srat, ja nezaboravljam jutarnji horoskop kao ti >Bye < Poklopila sam, i utonula dublje u stolicu na balkonu, nisam bila svjesna da se sat vremena nisam pomaknula sa stolice, netipično za mene jer sam veoma hiperaktivna... Na drugom kraju grada Andrea naslonjena na šank nervozno je čekala Marka, u klubu gdje smo svirali ostalo je pola opreme koje nisu pokupili jučer, nakon što je Taky odjurila u stan, a ja sustizala Matein korak prema parku... >Pa, ostarit ću prije nego se ti pojaviš < - pisala je poruku Marku koji je odveć kasnio. Dok sa druge strane šanka, odmjeravajući pogled mladog šankera, je izluđivao Andreu, htjela ga je najradije zvekint s torbicom,ali pogled mu je odvukla visoka,kratkokosa brineta tamno smeđih očiju koja je ulazila... >Gabby < odjeknuo je dubok muški glas >Chao aršovi stigla lopata < u glasu joj je odjekivao trvdi naglasak >Pa odkud ti u ovim krajevima < >Evo jutros sam doletila iz Moskve, deportirali su me < simpatično se nasmijala >Deportirali? < osjećala se zbunjenost u njegovom glasu >Ma budalo jedna, istekla mi putovnica... < Andrea je napokon dočekala Marka koji se doslovce vukao kao neki leš preko pješačkog, već je u glavi napravila cijeli popis kojim će mu očitati lekciju zbog njegovog kašnjenja... ušao je u klub te nije primjetio Andreu jer mu se pogled zadržao na brineti koja je sjedila dva stola od ulaznih vrata... >Pa dobro gdje si ti do sada < Andrea je dreknula i tako skrenila sve poglede na sebe... >Nisam bio doma, završio sam kod frendice u stanu... < >Hahahaa.... da baš frendice... < izgledala je kao da će svaki tren puknut od smijeha... >Da, frendice.... s povlasticama... < >Onda ti je oprošteno, no gdje su ove tri koze... < >Ako one kasne, zasto mene brukaš? < Gabby je pričala sa šankerom koji joj je donosio kavu... dok se Andrea derala na telefon... >Gdje ste jebem vam mater, čekam ko popizdila vec 45 minuta < morala sam odmaknuti telefon od uha da mi bubnjići nesradaju... >Taky dolazi kod mene na kavu... pa ćemo kasnije do grada < sa strahom sam približila fon... >A ko ce onda odvest mixetu i 3 pojačala, da to nosim pješke do Markova podruma? < u glavi sam vidjela kako iz nje frcaju iskre dok se i dalje derala... >Reci ću Taky da ćemo... < oglasio se zvono na vratima... Taky je ušetala u stan, jer iako sam bila sama u stanu još nisam stekla naviku da se zaključavam... >Hey... pizdo evo ti novine < dobacivala je iz malog hodnika dok se izuvala Dok sam ja i dalje razgovarala sa Andreom... >Evo nas dolazimo za 20ak minuta...< Andrea je poklopila... Taky je sada stajala u dnevnoj i upitno zurila u mene... >Tko je to bio < >Andrea, moramo u klub po mixetu i pojačala... ova pizdi neviđeno < >Ajd onda idemo do kluba... prije nego nam bubnjarica završi na psihijatriji < >Hahahaaa... pa ak se nastavi živcitat, za rođendan ce dobit jdnosmjernu kartu za ludnicu < >To sigurno < iskren joj se smješak se pojavio na ljicu Pokupila sam nabrzinu što mi je trebalo i izjurile smo iz stana... srećom pa je parkirala u blizini, na pola puta oglasio mi se mobitel, dobila sam poruku od moje dotične cure koja se jutros išuljala iz stana kao neki stranac... – vidimo se u klubu gdje smo noćas svirale, Andrea nas čeka. – samo sam se sarkastično osmjehnula, Taky se nije obazirala... što mi je bilo drago, jer bi joj inače morala lagati... Uparkirala se kao Schumacher odmah do stražnjih vrata kluba, izašle smo i ušetale, te se obje začudile kad smo vidjele sasvim dobro raspoloženu Andreu koja je sjedila sa nekom meni po prvi put viđenom trebom, dok je Marko naslonjen na šank izvaljivao gluposti na koje je šanker umirao od smijeha... >Hey < dobacile smo u isti glas... < prilazeći Andrei i klimajući Marku u znak pozdrava >Curke ovo je Gabriella < >Taky < pružila je ruku... >Drago mi je ja sam Gabby < zaledila sam se kad sam osjetila taj grubi naglasak Kada me pogledala izgubila sam se u njenim tamno smeđim očima s gustim trepavicama, izvila je usne u širok smješak, dok sam ja promatrarala njene markantne crte lica... >Hey < zbunjeno sam rekla i pružila ruku >Gabby < odvratila mi je i osmjehnula se, što me je još više zbunilo... Taky je sjela do Andreje, a ja sam bila prisiljena sjesti do prinove iako se baš i nisam bunila, nešto na njoj me privlačilo, samo ni sebi to nisam znala objasniti... pokušavala sam odgonetnuti njen naglasak a njen miris me još više zbunjivao, bilo mi je to nešto poznato... samo nisam mogla dokučiti što... Uz opuštenu atmosferu, nitko nije primjetio da se vani smračilo, zaboravili smo na mixetu I pojačala, Marko je odjednom skočio od stola , shvativši koliko je sati I da kasni sa ispunjavanjem svojih obaveza… >Curke! < uskliknuo je Isti tren smo sve gledale u njega >Što se gubiš < Andrea je začuđeno gledala >Budale jedne zaboravne, sutra imamo dobrotvorni koncert za odsvirat, a još uvijek se oporavljamo od jučer. >Ne brinem se ja za sebe nego za vas< zvučala sam samouvjereno >Nemoj srat, izgledat ćeš kao zombie< Taky me sprdala >Taky! Ajd odvesti ćemo nas dvije stvari kod Marka u podrum< reče Andrea >Nema šanse da vam dam ključ od svog podruma >Pa dobro onda ideš s nama< dobacila je Taky >Ok! I onako me treba odbaciti poslije do grada< zadovoljno se nasmješio Marko Pokupili su mixetu I pojačala te su se uputili prema autu . Hrvoje je čistio stol dok sam ja stjecala nova saznanja o Rusiji (moja obrćana zemlja) ispitivajući Gabby. Dok sam ja dobivala široke odgovorole na sva moja postavljena pitanja, Hrvoje je dobacio da pripazimo na štank te izašao kroz stražnja vrata. Vidjela sam siluetu kako prilazi zatvorenom djelu terase gdje smo Gabby i ja sjedile. I prije nego sam spoznala da je to Matea, okrelula se i koračala u suprotnom smjeru. >Matea< povikla sam Gabby me začuđeno gledala, ne znajući što se događa. Zbog njenog pogleda imala sam potrebu objasniti joj. Hrvoje nas je tjerao iz kluba koji se zatvarao. Pozdravile smo se i svaka je krenila svojim putem. Probudila me buka na glavnoj cesti, pogledala sam na poluspuštene roletne, I utvrdila da još nije svanulo, htjela sam opet zaspat ali me mučila trema zbog današnjeg koncerta, a da ne spominjem ponašanje dotične osobe u zadnja dva dana… vrtila sam se po krevetu i utonila u prividan san… imala sam noćnu moru, probudila me zvonjava telefona, ljeno sam dohvatila telefon I javila se negledajući tko zove…. >Buđenje < odzvanjalo mi je u glavi >Jel ti znaš koliko je sati? < pospano sam promrmljala… >DA! Vrijeme za jutarnju kavu… < odgovorila je >Taky , ubit ću te majke mi…. samo mi se pojavi pred stanom < >Ti mene voliš I nećeš mi ništa….. kupit ću ti novine…..< nasmijala se kao dijete kada se želi umiliti roditeljima…. >Kad ćeš doći? < opet sam mrmljala >Evo me do tebe brzinom svijetlosti < >Ajde vidimo….(se) < nisam uspjela dovršiti jer je već bila poklopila…. Ja sam se pokrila preko glave I utonula u polusan, lupanje me natjeralo da istog trena iskočim iz kreveta I otrčim do ulaznih vrata, otvorila sam, a Taky se smješkala dok moje lice nije moglo izraziti nijednu drugu emociju osim da mi se jako spava… >Hey < zjevnula sam >di bio, ta radio… >Pa koji je tebi nesrećo…. Tek je 7:15, ljudi spavaju u ovo doba < >Ja nisam ni spavala, nemogu dočekat koncert < široko se osmjehnula >Nisi ti baš normalna, jelda? < odmahnula sam glavom >Eh, normalna sam isto koliko I ti < obje smo se nasmijale… Otišla je u kuhinju I stavila kavu, dok sam ja već odiza listala novine I proučavala dnevni horoskop…. Donijela je dvije šalice Nesice u dnevnu I sjela preko puta mene, počela je pričati koliko je uzbuđena zbog današnjeg koncerta. Od umora nisam je mogla doživiti. Naglo sam se ustala >Idem se otušrat! Nakon tuširanja koje me je trebalo razbudit, a zapravo me uspavalo, ugledala sam Taky kako se od umora onesvjestila na kutnoj. Nisam je htjela buditi pa sam navila alarm I isto tako otišla u sobu nastaviti spavati. |
03.06.2011., petak
DREAMS COME TRUE
|
> hvala, hvala vam puno, ne znam kako da vam se odužimo< > nema na čemu, bilo mi je zadovoljstvo, a i odnegdje se mora početi< > neizmjerno vam hvala na puženoj prilici< > hahaahaaa... nema na čemu, doviđenja< > bok < stojeći naslonjena na zid brojala sam koliko se puta naša frontmenica zahvalila tijekom ovog kratkog poziva upućenom vlasniku lokala. > nevjerojatno< >što < > pet puta hvala u dvije rečenice< > noooosi se!!! < na što smo se obje nasmijala > ajde nemoj mi se još raznježit i rasplakat, pa uprskat ovu jedinstvenu priliku da postaneš zvijezda< sarkastično se nasmijala > postanem??? ja već jesam zvijezda samo to neki ljudi ne vide< > ajde onda napravi i od nas zvjezdice< > zvijezde< dobacivala mi je izlazeći iz prostorije. Prišla sam ogledalu da razbarušim već ionako raščupanu kosu, kad su se otvorila vrata i Matea nakon što je ušla te zatvorila vrata za sobom, bacila se na mene, stisnula me uz kutni umivaonik i snažno poljubila. > zar te nije strah, netko ce nas vidjet< > neće, zatvorila sam vrata< > da, ali opet.....< ušutkala me poljupcem, zavlačila je ruku pod moju majicu..... kad je netko otvorio vrata i zastao kao ukopan.... > Marko< uzviknula sam, a Matea je odskočila od mene, malo gledala u Marka pa u mene.... > Taky je rekla da vas nađem, sve je spremno za svirku, čekamo samo vas dvije< > da, dobro evo dolazimo< izustila je robotski < > Marko < izustila sam prije nego je izašao iz prostorije. > ha?< okrenuo se i pogledao me > ovo što si vidio, nitko ne smije saznat< kimnuo je u znak potvrde, izašao i krenuo zatvarat vrata kad je Matea projurila pored njega, pričekao je i ja sam ušla u lokal, zatvorio je vrata..... Strah i trema su kipjeli u meni, strah da se Marko neće nekom izbrbljat a trema od našeg prvog nastupa me izluđivala, bilo je oko 20-ak ljudi u lokalu, od toga 15-ero su bili obitelj ili bliski prijatelji, Taky mi je dobacila pogled, sva je sjajila od sreće, nije mogla dočekat da uhvati mikrofon u ruke, popele smo se na binu, Matea je pričala s Markom dok je on uštimavao gitaru, Matea je uštimala bass prije nego što je skoro razotkrila našu malu slatku tajnu... S bendom je sve išlo savršeno, ovo je zvučalo bolje nego u Markovom podrumu, Taky je zvučala nevjerojatno, a ja zbog pritiska nisam fulala ni jedan takt, Marko i Andrea u bili toliko uneseni u svoje glazbeno izvođenje, doimali su se kao da se ne nalaze pred ljudima nego su još uvijek u podrumu i sviraju sebi za dušu... dok je Matea svako malo gledala mene i upućivala mi ljut pogled, pogled koji me naveo da se osjećam krivom iako ne znam zbog čega sam bila kriva... Napravili smo kratku stanku...neki stariji tip kojeg sam po prvi put vidjela prišao je Taky, Matea je otišla za šank, ja sam silazila s bine kad sam primijetila neopisivu sreću na Takynom licu, no nisam mogla dokučiti zbog čega je tako sretna... Dok je stajala za šankom i lijevala alkohol u sebe, očito na silu došla sam do nje, jer mi nije bilo jasno zbog čega me tako gledala dok smo svirali... > hey< nasmiješila sam se > Pričat ćemo poslije svirke, nađemo se vani< Priključila se Andreinom i Markovom razgovoru te se popela na malu, skučenu i improviziranu binu, smatrala sam drskim što me samo tako otpilila, iznenadila sam se kad sam vidjela da je Taky pripita isto kao i ostatak benda, potegnula sam i ja za čašom, jednom, drugom, te se popela na binu da što prije završimo sa svirkom, jer ako nastavimo pit od toga neće biti ništa od naše budućnosti s bendom pomislila sam, a još se moram suočiti s Mateom te izgladiti neke stvari, ni sama nisam znala koje... ni ne sjećam se kako smo zvučali, alkohol je uzeo maha isto kao i moj sluh te razumno procjenjivanje... Nakon svirke sam vidjela Mateu kako se gura kroz grupice ljudi do ulaznih vrata, krenula sam za njom i zabila se u nevolju... Darko je bio osoba koju ne podnosimo a stalnoga srećemo po gradu, iako je doista velik, ne znam kako se uvijek nađe gdje i mi. >Opa, sad smo se još počeli još i gurati< nacerio se > De, odjebi i makni mi se s puta < izustila sam kroz zube, te se provukla pored njega i našla se na svježem zraku, pogledom tražeći Mateu koračala sam po parkiralištu... poznata silueta se ukazala iza niskog raslinja malog parka pored parkirališta, kroz košulju se ocrtavao crni grudnjak, uske crne traperice naglašavale su njene duge i vitke noge kad je iskoračila na svjetlo... Zabacivajući dugu crnu kosu, koračala sam prema njoj, isčekivajući svađu, moja karirana suknjica baš i nije bila stvorena za nešto više osim same svađe, a kravata i razvezane starke nisu bile na mojoj strani, došla sam blizu, dovoljno blizu da me njen čvrst stisak ruke povuče prema sebi i odgurne u drvo pri čemu sam ispustila prigušen poklik prije nego sam uspjela zatvoriti usta njena ruka se našla na mom vratu sprječavajući me da ispustim bilo koji ton, istom brzinom primakla je svoje tijelo uz moje i polako popuštala stisak ruke na mom vratu, dok sam dolazila do daha teško dišući i udisajući tako poznat miris vanilije, sjetila sam se da joj je to bio moj poklon za prošli rođendan, toplina njenog tijela pripijenog uz moje prisjećala me na neke ugodnije trenutke, a ne neko bezdušno davljenje u parku, njene zelene oči tražile su moje dok sam se gubila u nekim ljepšim sjećanjima, ponovni stisak vratio me u stvarnost i zadržao moj pogled na njenim razdraganim očima.... I dalje ne skidajući pogled s nje, rukom sam privukla njenu glavi i spojila usne s njezinim, samo na tren popustila je stisak ruke koja se još uvijek nalazila na mom vratu, ali nije to bio poljubac, puno jača bol od one što sam osjećala kada me bacila o drvo prostrujala je mojom donjom usnicom, okusila sam krv a i njezin bijes, misleći da je to sve što će mi učiniti odgurnula sam njenu ruku sa mog vrata, ali me još jače stisnula sa svojim tijelom, pokušavajući opet napraviti isto i oslobodit je se, zgrabila je moju desnu ruku i usnama mi dotaknula vrat, mislila sam da ce me opet ugristi pa sam se počela derati, brzo me ušutkala poljubivši me, usna me pekla i bolila u isto vrijeme, uzvratila sam poljubac, stisak je popustio i njena ruka je počela kliziti od mog vrata preko bijele majice sve do crno -crvene karirane suknjice zatim uz vanjsku pa unutrašnju stranu mog bedra, zaustavivši se dovoljno blizu prije nego sam se pobunila, dok su moje ruke klizile po mekoj koži njenih leđa prema dolje, njena desna ruka koja se nalazila meni među nogama sada se zavlačila u moje gaćice.... Dok je u lokalu poslije svirke Taky pričala s onim tipom, za kojeg se uspostavilo da je lovac na talente koji se slučajno tu istu večer našao u lokalu u kojem smo mi imali prvu svirku, iako ja ne vjerujem u slučajnosti. Za Taky je to karma ili sudbina.... ona voli reći : zvijezde su se posložile..... što je meni zvučalo totalno suludo i smiješno sve do nedavno.... > Da, htio bi vas zastupati, postotak mi nije bitan, radit ću probno u početku< Takyn ozaren izraz lica nakon sto je čula tu rečenicu samo je prizvao nevolju, Darko se upleo u razgovor i Takyno do maloprije sretno i ozareno lice se smrknulo, Darko je osoba koja je uvijek mogla pokvariti svaki sretan trenutak kad je Taky u pitanju. > Ako budete njih zastupali, morat ćete ih i slušat, jasno vam je da ćete zbog toga izgubit sluh < nacerio se Taky ga je bijesno pogledala i sarkastično protisnula kroz zube te zatomila poriv da mu prospe zube > Tvoje kritike očito pokazuju da želiš nešto što ja imam, samo to nikada nećeš imati < Menađera koji se isključio iz ovog "razgovora" je cijela ova novonastala situacija očigledno zabavljala. > Nemaš ti ništa što bi ja želio < na licu mu se pojavio samozadovoljan osmjeh, zbog kojeg je Taky izgubila samokontrolu > Tornjaj se iz kluba, ko te uopće pustio unutra < svakog trena je mogla puknuti to se i izdaleka dalo naslutiti > Ovo je....< šaka se prilijepila uz Darkovo lice i on se zateturao unatrag, potpuno je izgubila kontrolu, te nasrnula na Darka, čvrst stisak na njenim nadlakticama ju je zadržao na mjestu, bio je to naš novopečeni menađer, tak kada se prividno skulirala popustio je stisak. > dobro sam, neću ga ubit iako bi mogla < pustio ju je Darko se odavno uspravio i gledao u razbješnjenu frentmenicu, nije mu nanijela nikakvu štetu > Ovo je klub mog oca< dovršio je rečenicu, Taky se skamenila na mjestu, Darko je otišao u toalet, a Taky je pokupila torbicu, sjela u auto i otišla........ Andrea i Marko su još uvijek bili zapanjeni nakon scene koju je priredila Taky, ali su nastavili razgovore sa svojim sugovornicima, dok smo se Matea i ja izgubile u zagrljaju noći.... |